Dragoljub Crnčević Crnke, bluzer na duge staze
Kao beo a crn iznutra
I u najmračnijoj noći imaš neku svetiljku koja ti daje nadu jer bluz je pozitivan. A Srbima leži jer traži osećajnost, ali ne onu kukavičkog tipa

Jedan od prvih i najistrajnijih domaćih bluz sastava Point Blank, u malo podmlađenom sastavu (uz «veterane» Dragoljuba Crnčevića i Darka Grujića, tu su sad još i Zoran Milenković, bas i Jovan Pejčinović, bubanj), oglasio se ovih dana svojim petim albumom Blue Deal (ITMM). Kao specijalni gost u pesmi Don't know what are you talking about pojavljuje se poznati irski majstor usne harmonike Džon O Liri, koji je sa Point Blankom svirao i na beogradskoj promociji u klubu XL.
Svih 13 pesama na albumu autorsko su delo Dragoljuba Crnčevića (pesmu Reminiscence potpisao je zajedno sa Grujićem) koji za Glas otkriva odakle potiče njegova dugogodišnja opčinjenost bluzom:
-Kao klinac bio sam fasciniran klasikom. Štaviše, i dalje smatram da je najbolja muzika. Međutim, kasno sam počeo da sviram tako da nisam mogao time da se bavim. A pošto su u to vreme početaka svi u Beogradu nešto svirali, morao sam da nađem nešto što mi odgovara. Na bluz sam naleteo skoro slučajno. Čuo sam nekoliko ploča i odmah sam dobio želju da lomim gitare. «Legao» mi je u startu... Svako se nađe u nečemu. Ja, recimo, volim da slušam dobar pank, dobar kantri i mnogo drugih stvari, ali bluz je muzički idiom kroz koji se najprirodnije izražavam.
Mnogi će kod nas reći kako bluz ovde ne može da bude autentičan, kako to nije naša priča...
-Naravno da može. Kao prvo Crnčević sam... I Keni Nilu, čuvenom bluzeru mlađe generacije koji nije verovao da smo iz Jugoslavije rekao sam u šali «ti si crn, al' so beo iznutra, a ja sam ako beo, ali sam crn iznutra». I on i Luizijana Red odavno su nam dali za pravo. Ali ovde se sve predrasude teško razbijaju, pa tako i one o bluzu. Kao, bluz je mrtvačka muzika... Pa naša sevdalinka je prva mnogo više u fazonu seci vene i daj da umrem, dok bluz uvek ima i neku pozitivnu konotaciju. I u najmračnijoj noći imaš neku svetiljku koja ti daje nadu jer bluz je u stvari pozitivan. A Srbima leži jer traži osećajnost, ali ne onu osećajnost kukavičkog tipa.
Kako objašnjavaš paradoks da uprkos nedostatku publiciteta za bluz, kod nas postoji jedan krug vrlo postojane i prilično dobro obaveštene bluz-publike?
-Iako se to često ne primećuje u medijima zaokupljenim turbo-džihadom, na jednom drugom, dugo zapostavljenom, nivou postoji tradicija i kontinuitet bluza. Publike koja to voli ima i ako si iskren u tome što radiš, publika to zna da ceni. Darko i ja radimo to godinama zato što volimo, platili smo cenu te posvećenosti, ali nam nije žao. Mi imamo neku našu poruku koja definitivno nije violentna i ako jedan jedini čovek slušajući nas primi tu poruku i lepo mu je, sve druge priče o muzici padaju u vodu.
Ni po načinu pevanja, ni po akcentu, u Čikagu te ne bi prepoznali kao stranca. Kako si «pokupio» taj mid-vest akcenat?
-Družio sam se, putovao, slušao, svirao... Ljudi nekad nesvesnoprihvataju stvari koje im odgovaraju. Meni leži taj jug jer i jesam sa juga i to je krenulo samo od sebe. Međutim, najvažnije je da se mi razumemo, bez obzira ko kako priča.

P. Dragosavac

nedelja, 1. april 2001.